Agencije za naplatu potraživanja – Što kad nazovu?

U zadnje vrijeme bilo je dosta medijske polemike oko uloge i načina poslovanje agencija za otkup i naplatu potraživanja na hrvatskom tržištu. Povod za medijsku „atraktivnost“ je skora promjena zakonskog okvira u kojem agencije posluju odnosno uvođenje regulatora, a druga tema je kako agencije upravljaju osobnim podacima. Upravljanje osobnim podacima regulira GDPR uredba, a kako je AZOP nakon inspekcijskog nadzora u jednoj od agencija, B2 Kapitalu, naplatio pozamašnu kaznu, tema je dodatno dobila na atraktivnosti. S GDPR-om se u ovom blogu nećemo baviti, ali, kao i uvijek, pokušat ćemo biti objektivni i objasniti što agencije donose ili odnose iz perspektive dužnika, kakve su mogućnosti pregovora u slučaju da je vaš dug otkupljen i zašto je to dobro ili loše za dužnika.

Definicija prodaja / otkupa i naplate potraživanja

Definicija je jednostavna, stari vjerovnik je dug prodao i sada imate novog vjerovnika. Vjerovnik je, ako niste znali, onaj komu ste dužni, obrnuto od dužnik. Na engleskom se vjerovnik zove creditor, tu vam je sve odmah jasno, ali to je zapravo slično, latinski korijen je credere – vjerovati.

Latinski vam neće pomoći, ali još malo ćete ga morati naučiti: Kada je vjerovnik dug prodao, na novog vjerovnika su prešla i sva njegova prava potpisom ugovora o cesiji. To je pravni posao koji je zapravo ustupanje potraživanja, a ustupa ga ili prenosi svoju tražbinu cedent ili ustupatelj (stari vjerovnik), novom vjerovniku koji je cesionar ili primatelj. U cijelom poslu postoji i dužnik odnosno cesus, ali kao što ćemo kasnije objasniti – njega se ništa ne pita.

Agencije za naplatu potraživanja u Hrvatskoj

Agencije za otkup i naplatu potraživanja nisu hrvatski izum, veće agencije koje posluju na našem tržištu posluju u cijeloj EU, dakle očito je da postoji neki tržišni razlog njihovog postojanja. Taj razlog (najveći, jer nisu banke jedini vjerovnici koji prodaju potraživanja) su zapravo banke i njihova nemogućnost da profesionalno odrađuju posao naplate potraživanja, želja da uštede vlastite resurse i ne razvijaju poslovni model u tom smjeru i, najvažnije, rizik da ako ponude „lošim“ klijentima mogućnost da svoj dug otkupe uz diskont nitko više neće plaćati kredite. Ovo zadnje je kod nas posebno izraženo jer mediji dosta dugo već „pumpaju“ neku vrstu „kulture neplaćanja“ gdje se ponekad zaboravi da iza naplate uvijek stoji dug.

Naravno, stvari nikad nisu crno-bijele, naš pravni sustav je pun nelogičnosti, a građani koji su ovršeni nemaju opcije vlastitim snagama izaći iz blokade, čak i kada za to postoje preduvjeti. Imali smo i dugogodišnju recesiju i negativne trendove na tržištu rada od 2008. g. nadalje, a banke i njihov odnos prema kreditima u CHF napravili su dodatne probleme za više desetaka tisuća građana (točnije, više od 100.000 građana).

Na našem tržištu agencije su se pojavile prije 15-ak godina, prije je bilo manjih društava koje su otkupljivale potraživanja, najviše od telekoma, ali otkup velikih portfelja od banaka krenuo je kada su velike agencije počele poslovati u Hrvatskoj – EOS Matrix, B2 Kapital, Svea Ekonomi (Credit Express) i nešto kasnije APS Holding. Na tržištu su prisutne i manje, „domaće“ agencije poput Primasolventa.

Koliko je veliko tržište otkupa potraživanja? U razdoblju od 2017. do 2021. banke su prodale agencijama za naplatu potraživanja više od 4,9 milijardi kuna dugova građana, svojih klijenata, najviše loših gotovinskih nenamjenskih kredita (1,7 milijardi kuna), loših stambenih (1,2 milijarde kuna), ali i 483 milijuna kuna loših minusa po tekućim računima.

HNB redovno objavljuje podatke o prodanim potraživanja, a stavka koja se odnosi na građane je “domaća kućanstva”. Bruto knjigovodstvena vrijednost takvih potraživanja za 2022. godinu bio je više od 114 milijuna eura, preko sto milijuna bio je i za 2021. godinu, a čini se da je trend prodaje potraživanja u 2023. godini ipak oslabio. Glavni razlog tome je da banke nemaju velikih portfelja za prodaju iz prethodnih godina, uglavnom prodaju relativno “friška” potraživanja, a malo je i medijska kampanja utjecala na to da su banke “prikočile” zbog reputacijskog rizika. HNB objavljuje I po kojoj su cijeni potraživanja prodana, tako da su i ti podaci javno dostupni.

Kada vjerovnici prodaju potraživanja

Ovo je često pitanje: „Zašto banka nije meni ponudila da otkupim svoj nenaplativ kredit po cijeni po kojoj ga je agencija kupila?“. Za to postoji više, uglavnom opravdanih razloga:

Agencije kupuje cijele portfelje, ne biraju samo lako naplative loše kredite, od onoga što kupe bit će dužnika koji su prezaduženi, iz nekog razloga nenaplativi, koji su emigrirali ili su nedostupni, nezaposleni… Ne treba ih baš žaliti, poslovni model je, naravno, profitabilan, ali objektivno nije baš svaki dug jednostavno naplatiti.
Budite realni, kako bi izgledalo da banka ima poslovnu politiku da kredit koji se ne može naplatiti ponudi dužniku za, recimo, 30% iznosa preostale glavnice? Bilo bi zabavno, svi bi navalili podizati kredite kao krajem 70-ih godina kad je krenula inflacija bez valutne klauzule 😊
Također, bankama naplata potraživanja nije „core business“, banke daju kredite, prikupljaju depozite, procjenjuju rizik, ali u naplati nisu dovoljno stručne, odrade dio koji mogu interno i onda im je lakše prodati potraživanje. Ako pitate bankare, reći će vam da su prije prodaje potraživanja svašta probali s dužnikom i da dogovor nije uspio, prodaja je zadnja opcija. Naravno, ni tu situacija nije crno-bijela ‍️
Na kraju, nije sasvim nemoguće da banka ponudi dužniku da jednokratno otplati dug uz nagodbu, to se zna dogoditi prije prodaje portfelja, ali problem je obično vrlo logičan, da dužnik ima novaca plaćao bi kredit, a mogućnost da jednokratno podmiri dug je skoro nikakva.

Prava i dužnosti vjerovnika

Originalni vjerovnik je obično banka ili telekom, a kada proda potraživanje, novi vjerovnik je agencija. Postavlja se puno pitanja da li se nešto smije ili ne smije, da li je zakonito ili nije, ali reći ćemo ukratko – prodaja potraživanja je dozvoljena operacija koju u većem dijelu regulira Zakon o obveznim odnosima, a ako se radi o banci, nešto se pita i regulatora, Hrvatsku narodnu banku. U zadnje vrijeme često se spominje problem da agencije nisu regulirane, ali to ne znači da rade protuzakonito. Prijenos EU direktive koja izričito nalaže regulaciju državama članicama je u tijeku. U većini država EU agencije su već dugo regulirane, pitanje je samo da li je to u nadležnosti narodne banke, agencije za nadzor financijskih usluga, ministarstva financija ili neke četvrte institucije. Naša država, kao i uvijek, malo kasni, ali još je veći strah kako će izgledati ta regulacija jer znamo kako obično završi pomaganje građanima…

Regulacija je svakako potrebna, a ako se pripremne radnje dobro odrade, trebala bi biti korak naprijed. Nije uopće upitno trebaju li agencije biti regulirane, uvijek je bolje tražiti rješenja u okviru sustava, ako ona izostanu pojavit će se „sive“ opcije koje će završiti loše za dužnika, a ako izostane taj korak prijenosa potraživanja koji odrađuju agencije, pitanje je kako će se u naplati ponašati banke…

Kada se potraživanje proda, na novog vjerovnika su prešli i svi instrumenti osiguranja, znači ako ste ovjerili zadužnicu ili izjavu o zapljeni na primanjima, agencija vas može ovršiti na FINI ili direktno kod poslodavca (ako se radi o izjavi o zapljeni). Ako ste ovršeni temeljem nekakvog rješenja, javnobilježničkog ili sudskog, ono također prelazi na novog vjerovnika. Bilo je polemika i oko toga da li vas agencija može ovršiti kod poslodavca i da li je poslodavac odgovoran ako ne provodi ovrhu. Više o tome ovdje.

Prava i dužnosti dužnika

Vaše je pravo, a obveza vjerovnika, da budete obaviješteni da je potraživanje prodano odnosno novi vjerovnik dužan vas je obavijestiti da je preuzeo potraživanje. Koliko nam je poznato, to se u praksi i događa, ali je često problem u podacima koje banke (i ostali vjerovnici) imaju u svojim sustavima, da li su adresa i ostali kontakt podaci dužnika točni. Također, ako vas je vjerovnik obavijestio, a niste preuzeli poštu, što se često događa kad su građani pod ovrhom, teoretski ste obaviješteni.

Još jedno često pitanje, prema važećim zakonima pristanak dužnika za prijenos nije potreban. Neke banke sada u informacijama prije ugovaranja kredita i tzv. ESIS obrascu (europski standardizirani informativni obrazac), kako ne bi bilo nesporazuma, dodatno napominju kako je moguće da će vaš dug biti prodan ako uredno ne otplaćujete obveze.

Postupak naplate potraživanja

Nakon što je potraživanje prodano agenciji, slijedi obavijest o prijenosu potraživanja. Ako ste ovršeni na FINI, uskoro bi trebalo biti vidljivo da se vjerovnik promijenio. Tu se u praksi može dogoditi svašta, često se ne promijeni vjerovnik odmah, a može se dogoditi da još neko vrijeme imate i starog i novog vjerovnika, stari se nije povukao, novi se nije pojavio. Vaš dug se ne smije „duplo“ naplatiti, znači ako je neka uplata sjela starom vjerovniku, on će je odmah proslijediti novom i vaš dug se mora smanjiti.

Agencije znaju koje su u redu naplate, koliko je vjerovnika ispred njih i koji iznos se treba naplatiti da bi došle na red. To znači da možete očekivati dopis poslodavcu ako se agencija ne naplaćuje. Kada poslodavac sazna za vaše dugove to zna biti pomalo neugodno pa je dobro ipak prevenirati takvu situaciju i prije dopisa poslodavcu kontaktirati agenciju kako bi probali postići dogovor o načinu otplate duga.

Ako nema nikoga s prvenstvom u redoslijedu naplate, agencija će se krenuti naplaćivati direktno na primanjima, a ostatak će poslodavac uplaćivati na zaštićeni račun. Ostali vjerovnici će ostati na FINI i čekat će svoj redoslijed naplate. Tu je problem s hrvatskim sustavom prisilne naplate, naplaćuje se samo prvi po redu, a ostali vam obračunavaju troškove i zatezne kamate i dug vam neprestano raste.

Metode rješavanje naplate potraživanja

Po našem iskustvu, prodaja potraživanja ne mora biti nešto negativno za dužnika. Upravo zbog toga što nisu regulirane (paradoksalno), agencije su fleksibilnije u dogovoru s dužnikom. Bankarstvo s druge strane je visokoregulirana industrija, banka vam nagodbu može odobriti pod strogo dogovorenim uvjetima i odluka mora proći više razina odlučivanja.

Agencije su pak orijentirane prema naplati što više duga u što kraćem roku, uz moguće dogovore i kompromise. Ako je vaše potraživanje prodano agenciji, probajte se dogovoriti o otplati duga u realnom iznosu i roku, probajte izbjeći prisilnu naplatu i napraviti sporazum o mjesečnoj otplati u iznosu koji možete izdržati. Ako imate mogućnosti za jednokratnu otplatu, pregovarajte u smanjenju iznosa.

S agencijama se možete i dogovoriti da sve vaše uplate smanjuju glavnicu duga ili da se zaustavi obračun zateznih kamata.

I na kraju – zastara. Stvarno je mala vjerojatnost da vam je dug u zastari. Ako ste ovršeni znači da je pokrenuta prisilna naplata, a u tom slučaju više se ne možete pozvati na zastaru. Ako osporavate svoj dug, razmislite imate li pravnu osnovu za to, treba vam odvjetnik koji to može dokazati, a to nosi nove troškove. A do sada ste već platili troškove koje je vjerovnik imao za prisilnu naplatu – odvjetnike, bilježnike, troškove FINE, zatezne kamate,…već ste se naplaćali troškova.

Zakonski aspekti naplate potraživanja

Agencije nemaju regulatora, znači posluju kao bilo koje društvo s ograničenom odgovornošću na tržištu, ne moraju imati dozvolu za rad ili posebnu djelatnost, to svakako nije u redu, ali se rješava, navodno ove godine. Usprkos tome, postoji cijeli niz zakona i propisa koji daju pravni okvir djelatnostima koje agencije obavljaju, a to su:

E sad, kakvi su svi ti zakoni i njihova provedba, znate već, tema za poseban blog(ove)…

Kako izbjeći “prodana” potraživanja

Prvi savjet nije baš najmudriji, platite dug. Naravno da imate neki razlog da niste uredno plaćali obvezu, ali ako je taj razlog rješiv ili privremen, stupite u kontakt s vjerovnikom. Ako je to banka, ugovorite neku od mjera koja vam može pomoći u smanjenju tereta obveze – moratorij, reprogram, dogovorite refinanciranje. Prodaja potraživanje je zadnja mjera koju će banka poduzeti, i njima je u interesu da platite dug, a ne da ga prodaju „za kikiriki“.

Ako je već došlo do prodaje potraživanja, nije kraj svijeta, stupite u kontakt s novim vjerovnikom. Nitko ne guli kožu ili čupa nokte, samo pokušavaju naplatiti dug. Dogovorite koliko mjesečno možete plaćati, pregovarajte o iznosu za jednokratnu otplatu, tražite da vas odblokiraju.